Piše: Miodrag Tripković


Godinu dana uoči pojavljivanja svoje znamenite knjige “Cvijeće zla”, kojom će otpočeti doba evropske Moderne, Šarl Bodler je u pismu advokatu Narasisu Anselu, upućenom iz Brisela 18. februara 1856. godine, napisao. „U tu groznu knjigu unio sam cijelo svoje srce, svu svoju nježnost, svu svoju religiju (prerušenu), svu svoju mržnju. Istina je da ću napisati suprotno, da ću se zaklinjati svim bogovima da je to knjiga čiste umjetnosti, izmotavanja, majstorije, i varaću kao vašarski šarlatan“.
Naslov “Cvijeće zla” predložio je Bodleru novinar Ipolit Babu, prilikom razgovora u kafani Lanbren.
Prvobitni naslov je po Bodlerovoj zamisli trebao da bude Lezbejke. Bodler ubrzo odustaje od te zamisli i 1843. najavljuje knjigu pod naslovom Limbovi! Međutim, Bodler odustaje i od tog naslova.
U reviji Dva svijeta Bodler je 1. juna 1855. objavio sedamnaest pjesama iz buduće zbirke, koja će se prvi put pojaviti juna 1857. pod konačnim naslovom Cvijeće zla. Drugo izdanje (bez šest osuđenih pjesama, koje je cenzura zabranila „zbog amoralnosti“) pojaviće se 1861. godine prošireno za još 25 pjesama, a treće 1867, nakon pjesnikove smrti.
Alen Tibode žali što Bodler nije zadržao prvobitan naslov Limbovi kao definitivan naslov zbirke, koju je označio kao četvrto putovanje, „nakon tri Danteova putovanja u pakao, čistilište i raj“.
Mnogi kritičari i danas smatraju da ovo tvrđenje nije bez osnova. Riječ limb označava (u katoličkoj religiji) mjesto između raja i pakla. Sama riječ označava neodređeno mjesto, što u potpunosti odgovara Bodlerovom viđenju položaja čovjeka, a naročito pjesnika u svijetu, raspetog između neba i pakla.
Socijalistički utopisti, okupljeni oko Furijea i Prudona, limbom su označavali razdoblje „društvenog početka i industrijske nesreće“. Bodlerov savremenik, kritičar Žan Valon, komentariše zajedljivo stoga naslov: „To su, bez sumnje, socijalistički, prema tome, loši stihovi“.
Kako primjećuje R. Konstantinović, Bodler je imao u vidu oba značenja: metafizički )čežnja za izgubljenim rajem) i socijalni (nemiri i melanholija omladine).
Još je Barba d’Orvil, prikazujući prvo izdanje Cvijeća zla, ukazao na „tajnu arhitekturu Bodlerove zbirke“.
Cvijeće zla se ne niže jedino za drugim kao tolike lirske pjesme, rasute nadahnućem i prikupljene u zbirku, bez drugog jasnog razloga osim da budu zajedno. Ono je manje zbirka pjesama, a više pjesničko djelo najvećeg jedinstva.
Svoje prve pjesme u prozi Bodler je objavio 1855, i one dolaze kao „dubleti“ poslije odgovarajućih pjesama u stihu. U tim „stihovanim dubletima“ traga za novim izrazom, želeći, kako sam kaže, da stvori „čudo pjesničke proze, muzikalne, bez ritma i rime“.
U svojoj prepisci Bodler u više mahova pravi paralelu između Pariskog splina i Cvijeća zla.
„Nadam se da ću uspjeti da načinim čudniju, ili bar samosvjesniju knjigu od Cvijeća zla, u kojoj su združeni strašno sa lakrdijaškim, pa čak i nježnost sa mržnjom“, piše u svom pismu majci 1865. godine.
I dalje: „Prilično sam zadovoljan svojim Splinom. Uopšte uzev, to je opet Cvijeće zla, ali sa mnogo više slobode i pojedinosti, i podsmjeha.
U eseju o Edgaru Alanu Pou, Bodler ističe kako u književnosti svake zemlje postoje fatalne sudbine, stvaraoci kojima je prokletstvo tajanstvenim slovima ispisano na vijugavim borama njihovog čela. Slika pjesnika koga društvo odbacuje (i prezire), to opšte mjesto romantizma, umiruje savjest pjesnika Cvijeća zla, koji će još više podcrtati metafizičku dimenziju pjesnikove ukletosti, „neko đavolsko proviđenje koje priprema nesreću već od kolijevke i koje s predumišljajem baca duhovne i anđeoske prirode u neprijateljsku sredinu kao mučenike u arenu“.
Bodlerova „reakcionarnost“ predstavljala je izraz revolta: nezadovoljstvo progresom koji predstavlja materijalno blagostanje bez duhovnog napretka. Slično, ako ne i istovjetno osjećanje njegovao je i veliki engleski pjesnik Viljem Blejk.
Bodler pripada onoj porodici francuskih pisaca kojoj pripadaju Montenj i Paskal. Zagledan u sebe, on želi da sagleda cjelokupnost ljudske sudbine.
Čitavo Bodlerovo djelo je u znaku simetrije i saglasja, visine i dubine, dobra i zla, neba i pakla… Po Bodleru, „priroda je hram“ – zato što je ona slika, odraz božjeg promisla. Materijalni svijet je samo mutni odbljesak duhovnog.
Po Platonovoj filozofiji, „predmeti našeg svijeta samo su odraz suštine“, a Svenderbrg, koga je Bodler čitao, kaže: „Sve stvari koje postoje u prirodi, od najmanje do najveće, jesu saglasja. One su saglasja zato što prirodni svijet, sa svim onim što ga čini, postoji i nastavlja da živi prema duhovnom svijetu, a i jedan i drugi prema božanskom“.
„Bodler je čovjek koji nikada sebe ne zaboravlja. On posmatra sebe kako gleda. On posmatra sebe da bi vidio sebe kako gleda“, primjećuje Žan Pol Sartr.
Sartr smatra da je „konačni cilj Bodlerova napora: ovladati samim sobom, ili identifikovati se sa čitavim svijetom“.
Bodler je izabrao, piše Sartr, „da doživljava vrijeme unazad“. Izabrao je da bude „svjesna prošlost“. Sličnu opsesiju imao je i Marsel Prust.
„Srce koje je postalo sopstveno ogledalo“ (Šarl Bodler).
Marsel Rejmon vidi Bodlera kao pjesnika koga privlače krajnosti. Njegova ljubav, smatra, izaziva mržnju i hrani se njom, ona podleže „toj okrutnoj ambivalentnosti“.
Po Bodleru krivica žene se ogleda u tome što daje život, a to je po njemu najveći grijeh, „jer je življenje stradanje i pad“.
Odnos muškarca i žene svirep je dvoboj (duelum), mučenje i poniženje. Bodlerov sadomazohizam nalazi se zapravo u pozadini jedne velike vizije. I poezije.
Sunce, jedan od atributa žene, kod Bodlera donosi unutarnji mir, ali sunčeva vatra može biti i razarajuća, zla sila koja izaziva pustoš i smrt.
Svjetlost je uvijek u vezi sa ženom, ona je ženski, životni princip, presijava se na njenom tijelu i nakitu.
Tama je muški princip, princip smrti.
Priroda je, po Bodleru, samo skladište od koga pjesnik gradi vlastiti svijet. Taj „bezbožni“ čin pjesnik plaća samoćom i prokletstvom.
Cijela istorija Bodlerovog života predstavlja povijest o neshvaćenom, koju će pjesnik naročito izraziti u sonetu o albatrosu, u kome će jedan simbol, nakon Kolridža (Stari mornar), obogatiti novim značenjem: ismijane veličine kralja azura koji trapavo hoda po zemlji!
Pjesma je napisana za vrijeme Bodlerove putovanja u Indiju (1841), nakon što je napustio studije prava. Više puta je dopunjavana i prepravljana 1858-9.
„Pjesnik sliči caru oluja i bura
Što se strelcu smeje sa oblačnog svoda;
Za tle prognan, gde ga svet s porukom gura,
Od dži­nov­skih kri­la ne mo­že da ho­da“.
(Al­ba­tros)
(Autor je knji­žev­nik)